Hrvatska turistička zajednica katalog

SAKRALNA BAŠTINA OTOKA BRAČA 8 dišta. Prema trenutačnim je saznanjima teško preciznije odrediti vrijeme širenja kršćanske zajednice u Saloni, no vjero- jatno se to događalo tijekom 3. stoljeća. S obzirom na to da je Brač bio otok bez većeg urbanog naselja, moguće je da se kršćanstvo na otoku znatnije proširilo nešto kasnije. To se vjerojatno dogodilo u skladu s procesom kristijanizacije ruralnih prostora, u rimskoj Dalmaciji posvjedo- čenim gradnjom novih crkvenih objekata izvan gradskih središta. Takvi, rani objekti na Braču su još uvijek izvan dosega istraživača, no nikako ne treba isključiti njihovo postojanje. Osim toga, pustinjač- ke nastambe u špiljama otoka Brača, koje su ostavile iznimno važan trag u kasnijim stoljećima povijesti, možda kriju tragove veoma rane prisutnosti kršćanskih pusti- njaka, što se tek treba potvrditi arheološ- kim istraživanjem. Prema dosadašnjim je znanstvenim spoznajama do intenzivnije gradnje crkvenih objekata na otoku došlo u 6. stoljeću. Tada se, za vladavine bizant- skog cara Justinijana i pod utjecajem politike iz velikih crkvenih središta poput obližnje Salone, intenziviraju graditeljske aktivnosti i grade te opremaju crkveni objekti i samostanski kompleksi na otoku Braču. Danas oni čine jedinstveno izvorno svjedočanstvo ranih dana kršćanstva na otoku, a svojom brojnošću i očuvanošću Brač smještaju na važno mjesto na karti ranokršćanskih prostora na Mediteranu. Od tog je vremena brački puk neraskidi- vo vezan uz kršćansku vjeru. Iznimka je kratko razdoblje tijekom ranog srednjeg vijeka kada je Brač vjerojatno došao u sklop nekristijaniziranog slavenskog područja na nasuprotnom kopnu, koje se u povijesnim izvorima spominje kao zemlja Pagana ili Neretljana. Doseljenjem tog novog, poganskog puka promijenje- na je etnička slika istočnog dijela Brača, a romansko je stanovništvo potisnuto na zapad otoka. O tome nam, osim povije- snih izvora, govori i toponimija. Tako iz naziva pojedinih lokaliteta, poput uvale Hrvaska na jugoistočnoj obali otoka, iščitavamo moguće pravce doseljavanja i širenja pridošlica. Ti stanovnici, koji će se s vremenom nazvati Hrvatima, podigli su niz malih naselja u unutrašnjosti od kojih su mnoga do danas napuštena. O njihovu pokrštavanju, sigurno dugotrajnom procesu, a ne jednokratnom događaju, saznajemo iz povijesnih izvora, koji ga smještaju u 9. stoljeće. Na Braču smo obišli i popisali 116 većih i manjih crkava rasutih po cijelom otoku. Građene su na mjestima gdje se živjelo, molilo i umiralo, a često čine posljednje preživjelo svjedočanstvo o davno napuštenim naseljima. Osobitost je otoka Brača i velik broj manjih i većih kapelica uz putove, često uz polja. Osim svoje sakralne namjene i zaziva zaštite nad putnicima i plodovima zemlje, često imaju i praktičnu namjenu. Tako se neke od njih koriste kao skloništa u slučaju vremenske nepogode, po čemu se po ulozi približavaju bunjama, suhozidnim poljskim skloništima s lažnim svodom. Nerijetko se čuje da je, s obzirom na površinu otoka, koncentracija objekata sakralne baštine na otoku Braču daleko najveća na čitavom Sredozemlju. To je teško potvrditi bez opsežne studije, no ostaje činjenica da je malogdje sačuvano toliko objekata koji svjedoče o ustrajnosti puka u kršćanskoj vjeri. Sakralna je baština neodvojivo utkana u identitet otoka Brača. Nadamo se da će ovaj Vodič svakomu tko se njime posluži omogućiti jedinstven doživljaj koji pruža terensko istraživanje povijesnih slojeva bračke sakralne baštine. Mirje